Tatra na naslovnoj fotografiji koristi aerodinamičko oblikovanje u estetske, ali i funkcionalne svrhe. Ako se osvrnemo na funkcionalne razloge, kod automobila upravljanje aerodinamikom služi pomicanju (relativne) struje zraka oko automobila. U konačnici se pokušava smanjiti otpor zraka, osigurati svježi zrak za hlađenje ili usis, i umanjiti uzgon ili stvoriti pritisak (eng. downforce).

U idealnom slučaju, karoserija služi samo smanjivanju aerodinamičkog otpora, podnica se izravnava uz difuzor pri kraju auta, na mjestima visokog pritiska postavljaju se usisi, pri mjestima laminacije se mogu dodati ventilacijski otvori, a spojleri (najefikasniji se oblikuju tako da vlastitim nosačima ne “prljaju”/uznemiruju zrak koji struji prema njima) za downforce nisu povezani s karoserijom nego s neovješenim podvozjem tako da manje mijenjaju kut s gibanjem auta i da autu ne varira ponašanje ovjesa ovisno o dodatnom opterećenju koje spojler proizvodi.

Osim čestih aktivnih spojlera koji mijenjaju kut napada ovisno o brzini kretanja i zračnih kočnica (postavljanje spojlera u položaj okomit na smjer kretanja), neki proizvođači (npr. Zenvo) niveliraju spojler; nosači stražnjeg spojlera su teleskopski i elektronički kontrolirani pa spojler ostaje horizontalano postavljen bez obzira na naginjanja automobila.

Još jedan efekt koji se može naglasiti i iskoristiti aerodinamičkim svojstvima je izvlačenje ispušnih plinova iz ispušnog sustava i njihovo (pre)usmjeravanje na aerodinamički korisne elemente karoserije poput difuzora postavljanjem kraja ispušne cijevi tako da zrak koji automobil izmiče struji preko nje. Može se iskoristiti i Meredithov efekt, pri čemu se zrak zagrijan otpadnom toplinom (ispuh ili zrak za hlađenje) može nakon zagrijavanja usmjeriti kroz sužavajući kanal, pa proizvodi korisni potisak (korišteno najčešće u sustavima hlađenja u avionima od 1930ih).